Kako se rađa trkač: od računala do prvih koraka

Zovem se Aljoša Jureš — Aljoš, Aljo, Jurko… odazivam se na sve 🙂. Dolazim iz Logatca, gdje živim već, uf, 40 godina 🙂. Običan dečko, tehničar dušom i inženjer po obrazovanju.

S trčanjem sam krenuo u tridesetima, kad mi je konačno sinulo da sjedenje za računalom na duge staze neće završiti dobro. Prvi trčkaraji bili su čista impulsivna stvar — drugim riječima, potpuno nedisciplinirani. Dva-tri puta tjedno, pa duga pauza, pa opet „ajde“, pa opet „neće danas“… U svoju obranu ću reći da smo tada imali dvoje male djece koja su naravno tražila sve vrijeme — djeca su uvijek na prvom mjestu. Kako su mali rastali, tako su i moji treninzi postajali sve sistematičniji dok nisam došao do prave rutine: 5 trčanja tjedno, 2 dana odmora. Ipak, trčanja su još bila kratka — otprilike 5 km. Jedini cilj mi je tada bio otrčati tih 25 minuta, uglavnom zbog zdravlja.

Kad pronađeš nekoga tko vjeruje u tebe — i život se okrene na bolje

U jednom trenutku sam upoznao osobu koja mi je dala dublji uvid u trčanje i najvažnije — usadila mi je vjeru da mogu i više. Od tog trenutka krenuo sam s nedjeljnim desetkama i petkama tijekom tjedna; još uvijek prilično nesigurno i oprezno, polako. Ali entuzijazam je rastao i imao sam podršku. Imati trkačkog partnera/partnericu je pravi blagoslov. I tako je krenula lavina. Prvi ljubljanski polumaraton, prvi trail od 30 km u Vipavi — to su za mene bili ključni dokazi da mogu.

Trčanje mi je život okrenulo na mnogo bolje. Kroz sve te događaje upoznao sam hrpu divnih ljudi i od njih puno naučio. Zdravlje mi se jako popravilo — po stubama više nije teško 🙂, kondicijski sam ispred većine vršnjaka, a i u ogledalu je ljepše pogledati 🙂. Dijeljenje vlastitih uspjeha i divljenje onima koji postižu puno veće rezultate — sve to mi je dodatna motivacija.

Glavni cilj mi je zadržati ritam koji imam. Održavanje forme, tjedno trčkaranje po seoskim putovima i pločnicima, plus pokoja utrka mjesečno, a najvažnije — sve iz uživanja. Ne želim postolja. Još sam dovoljni hedonist da si priuštim i pokoju grešnu poslasticu. Za postolje bi trebalo grčevito raditi, a meni je sasvim OK dok mogu napraviti 150 km mjesečno 🙂.

Snaga rutine, ljubav prema stazama i filozofija koja te drži uspravno

Kod mene postoji samo jedno pravilo: trening se mora odraditi. Bez obzira na vrijeme, bez obzira na raspoloženje, bez obzira na trenutnu političku situaciju 🙂. Uvijek kažem: „Glavno da si izašao, nije važno koliko i kako“. Trčim od utorka do petka, subota je odmor, a nedjeljom radim long run. Rutu biram prema trenutnom nadahnuću. Tijekom tjedna je to uglavnom 5–10 km tempom oko 5:00 min/km, nekad više, brže ili sporije — kako mi tijelo kaže. Nedjeljom krećem rano ujutro i uzmem si 2–3 sata za lijep, polagani trail izlet do susjednog sela 🙂. Najčešće je to Planina iznad Vrhnike — iz Logatca starom tenkovskom cestom do Vrhnike, na Planinu i onda preko Zaplane natrag u Logatec.

Ako razmišljaš da počneš trčati — bez straha! Nije to nikakav bav-bav, nitko te ne goni 🙂. Jedino si nabavi dobre tenisice, to ti je sve što treba. Samo preskoči prag i u igri si. Trči po svojim mogućnostima, svojim tempom, nije grijeh ni dio staze prohodati. Kao što sam već rekao: „Glavno da si izašao, nije važno koliko i kako“. Trčanje je lijek za sve probleme. Ozbiljno.

Moj životni moto možda nema veze s trčanjem, ali kad već pitate: „Budi dobar prema drugima i dobro će ti se vratiti.“