Od košarke do operacije – i prvih koraka prema novom životu
Moje ime je Lidija i ja sam trail trkač..Naizgled jednostavna rečenica a meni je trebala cijela vječnost da je mogu izgovoriti kao činjenicu koja moj život čini potpunim.
Trčanje kao takvo me nije zanimalo u mlađim danima jer sam svim bićem živila i disala košarku. Punih 20 godina moj se svijet vrtio oko koševa, utakmica , a kada je trebala biti kruna mog rada, poziv u repku, desio se katastrofalni pad na jednoj potpuno nevažnoj utakmici.
Dijagnoza crnja od najcrnjeg puknuće meniska i lom patele .Mišljah ok malo ću stati, malo rehabilitacije, malo gipsa malo odmora i idemo dalje. Hau jes nou GospoDŽo, što bi reka Džasmin iz Nadrealista
Nakon par mjeseci su nemogućnosti hodanja, dizanja, o stojanju neću ni pričati jedina opcija koja mi je nudila kakav takav povratak u normalu je bila operacija.
Endoproteza koljena iliti ga total knee replecnment.
I tako i bi….
20 godina kasnije, sa još jednom revizijom proteze koljena, sa životom koji se ne pitajući dešava pa nosi milijun drugih problema, onih kada se pitaš da li će ova kemo uspjeti i da li je terapija koju radiš sa sinom upravo ona koja će ga vratiti iz svijeta tišine autizma, odlučujem se otrčati, da strpljivi čitaoče iz vedra neba ona odluči TRČATI, i to Wingse 2018.
Cijelo vrijeme nakon operacije sam bila aktivna, fitnes, plivanje, planinarenje, bika, ali ništa od toga nije imalo onaj adrenalinski shoot kao košarka. Stoga je i ova utrka bila samo jedna od onih ¨ajmo probati“
Wings for Life, prvi povratak sebi i trail razotkrivenje
I bi svjetlo😊😊
12 km nakon starta, kad me prestigao presretač ja se napokon osjećam kao da se vraćam doma, k sebi..
Naravno da taj osjećaj nisam htjela propustiti pa sam štreberski pristupila trčanju, dijelom zbog ograničenja same proteze, straha, neznanja a dijelom jer sam kao cjeloživotno spotraš uvijek u krvi imala neko natjecanje.
35 halfova i more desetki i petica kasnije još uvijek nisam bila zadovoljna, nešto je falilo.
Cesta mi je bila dosadna, moj pace je bio extremno spor u odnosu na sve ostale, koljeno konstantno u bolovima, a i onaj Život bi počesto uletio sa sranjima.
No kako to obično biva kada si na izmaku otvore se neka vrata i ispostavi se da je baš TO bilo za tebe.
Tako sam zahvaljujući mojoj Ivani Zovko trail trkačici, ženi ratnici otišla na svoju prvu trail utrku u moj voljeni Mostar.
Planinica 12,5 km 950 mnv
Znaš onaj osjećaj kada staviš zadnju puzzlu i slika odjednom u svoj svojoj ljepoti zabljesne pred tobom, e baš to!
6 km konstantnog uspona, nizbrdice na kojima su noge samo pratile raspjevanu dušu niti jednog ravnog metra, kamen, šuma i cilj i neka nova Ja koja se više nije bojala.
Uronila sam od tog svibnja 2021 u jedan novi svijet, svijet trail trčanja.
Od tog dana je trail moja mirna luka, odmor, posvemašnja radost i užitak.
Moji treninzi su ispriva bili kaotični, samo udri trčati, no metodom pokušaja i pogrešaka i savjeta daleko iskusnije i jače ekipe iz našeg traila, osobito mojih klupskih kolega iz Trail i treking kluba StRKA i oni dobivaju smisao.
Trail kao život – razvoj, treninzi, planine i filozofija padova
Otkrila sam da mi najviše odgovaraju duge distance, tehnički tereni, brate samo neka traje
Shvatila sam koje su moje loše točke, smanjila kilažu, povećala treninge snage na 3x tjedno uvela strukturu i konstantu u treninge.
Tako sada imam i podijeljenu godinu na dio zimske baze kada radim osnovu za slijedeću godinu, dosta easy run koji se mixaju sa snagom, sprinteve na uzbrdicama, fartleke, duuuga trčanja i uspone.
Poštujem i svoje tijelo jer je limitirano, ako je danas npr bio trening kombinacija trčanje + snaga, sutra je plivanje, ako osjetim da sam preforsirala onada se dan odmora pomiče…
Ubiti moji treninzi su najljepši dio dana, osim moje obitelji jedno što izmami osmjeh na lice. Srećom živim u prekrasnoj Dalmaciji pa su mi na dohvat i predivni Mosor, Kozjak, divlje Biokovo, i najdraža Dinara.
Najčešće se vikendom uputim na neko od njih sama ili sa prijateljima trkačima i odradimo neku dužinu sa značajnijom elevacijom. Tijekom tjedna svi treninzi su ili na Marjanu, brdašcu u srcu Splita ili na Perunu gdje dobiješ trening 2 u 1 i uzbrdicu i makadam
Uživam svaku godinu sve više i više, recimo ova godina mi je posebna po utrci na predivnoj Soči, 53 km i 2500 mnv na neočekivanih 37 c, pa Absolut Biokovo 14 km i 1600 mnv, pa….
ma ima toga previše za jedan članak.
A nadam se da će biti još više i još duže.
Jedna od stvari koju sam naučila o sebi u trčanju a primjenjiva je na život kao takav je da padneš, često, ponekad i zaglaviš u kakvoj rupi ili te potjeraju bijesne krave 😊 ali nakon svakog pada pogledaš rane, izdahneš i ideš dalje…
To je i bit svega što bih poželjela svakome tko krene u ovo divno putovanje, spremajte se, trenirajte uživajte u svakom kilometru i predivnim stazama koje trčite.
A o predivnim ljudima i prijateljstvima koje se rode i traju da i ne pričam.
Stoga ako želite biti najbolja verzija sebe definitvno patike na noge i pravac prvo brdo.