🌄 Iščekivanje pred vratima

Toga susreta veselila sam se danima prije. U meni je rasla ona posebna napetost, koja je mješavina znatiželje, poštovanja i tihe nada da ću iz ovog susreta ponijeti nešto što će me obilježiti. U glavi su mi odzvanjala pitanja koja su se gomilala već dugo: Kako joj uspijeva? Što je njezina tajna? Kako čovjek preživi sve što mu život baci pod noge i još uvijek ostane tako svjetao?

Kad sam stupila pred njezina vrata, osjećala sam se kao pred start na trailu – srce je kucalo brže, dlanovi lagano vlažni, misli pa raspršene. Ali kad su se vrata otvorila i kad me pozdravio njezin osmijeh, sve se smirilo. Kazimira je imala onu rijetku sposobnost da svojom prisutnošću rastopi napetost, kao da je netko upalio svjetlo u sobi koja je prije bila u polumraku.

U kuhinji me dočekao stol, pripremljen s nježnom pažnjom koja je govorila više od riječi. “Hoću li vam ispeći jaja? Hoćemo čašu vina?” pitala je glasom koji je bio ujedno igriv i majčinski. Uz fotografiju svojeg pokojnog supruga Miloša tiho je dodala: “Moj Miloš je uvijek sa mnom.”

U tom trenutku znala sam da neću postavljati ona tipična pitanja koja očekuje intervju. Osjećala sam da želi društvo, a ne analizu. I odlučila sam joj dati ono što je uistinu trebala – vrijeme, pažnju i toplinu.

🏅 Priče, uspomene i one rane koje ostaju

Njezina radost zbog mog posjeta bila je gotovo dječja. Kao da je željela u jednom poslijepodnevu otvoriti sve ladice svojeg života i pokazati mi što se sve skriva u njima. Vodila me od pehara do medalja, od fotografija do sitnih predmeta koji su za nju imali neprocjenjivu vrijednost.

Svaka priča bila je ispričana sa žarom koji imaju samo ljudi koji su uistinu živjeli. Kad sam je pitala kako joj uspijeva sve to – trčanje, volja, neuništiva energija – očekivala sam neku posebnu tajnu. Ali njezin odgovor bio je tako jednostavan da me gotovo potresao: “Stisneš zube kad ti je teško i ideš dalje. Jednom i loše prođe.”

Uz te riječi osjetila sam da je u njima više istine nego u mnogim knjigama o motivaciji.

Samo kad je govorila o svom pokojnom sinu, njezin se glas slomio u onoj tihoj, jedva primjetnoj boli koju nose samo majke. Tamo su bile rane koje vrijeme ne zacjeljuje, samo ih prekrije nježnim slojem uspomena.

Više puta prekinula je razgovor pitanjem: “Mogu li vam pročitati jednu pjesmu?” I uvijek sam rekla da. Čitala je iz svoje najdraže knjige, glasom koji je bio pun poštovanja prema svakoj riječi. A ja sam joj obećala da ću pronaći spisateljicu kojoj se tako divi. I obećanje sam ispunila.

Kad smo došle do klavira, vidjela sam kako se u njoj nešto probudilo. Prsti 92-godišnje Kazimire klizili su po tipkama s nevjerojatnom lakoćom, kao da su se vratili kući. Njezino lice je sjalo – svirala je nekomu, ne sama sebi, i to joj je značilo više nego što bi priznala.

Fotografiranje je bilo njezina konstanta. “Ovdje ćemo se slikati, tamo ćemo se slikati, pričekajte da se lijepo počešljam.” Njezini zagrljaji bili su mekani, iskreni, puni one topline koju ne možeš odglumiti.

I onda je bila još ona zgoda s planinskog trčanja – kad se izgubila jer su pokupili oznake staze. Suprug ju je čekao u dolini, prestrašen, a ona je došla iz potpuno drugog smjera, nasmijana i puna nove priče. Takva je bila – nezaustavljiva.

❤️ Kazimira – srce koje vidi samo dobro

Kazimira nije samo najstarija trkačica. Ona je čovjek koji vidi dobro tamo gdje ga drugi više ne primjećuju. Sve loše što joj se dogodilo prihvatila je kao dio puta, ne kao nepravdu. Njezina volja za životom bila je zarazna, a njezin odnos prema ljudima tako čist da te gotovo iznenadio.

Sati u njezinu društvu prolazili su prebrzo. Razgovarale smo o njezinim počecima, o obitelji, o životu koji je bio pun uspona i padova. Ali kroz sve to sjalo je neko posebno svjetlo – ono koje imaju ljudi koji su prihvatili život takav kakav jest.

Kad je došlo vrijeme rastanka, u ruke mi je položila svoju knjigu s posvetom: “Najdraže su mi riječi Ljubav i Hvala.”

Te riječi pogodile su me dublje nego što sam očekivala. Vidjela sam koliko jako želi da druženje ne završi. Koliko se usamljenosti skriva iza njezinih tisuću aktivnosti. Koliko čeznutnje za jednostavnom ljudskom blizinom.

Njezini zagrljaji bili su dugi, iskreni, gotovo molivi. I u njima sam osjetila nešto što me pokrenulo – želju da opet budem tamo, da joj donesem ono što najviše želi: društvo, razgovor, prisutnost.

Kazimira, uskoro ću opet doći.