Tko sam ja i zašto priroda 🌿

Ja sam mirna osoba 😌. Strpljiva, prilagodljiva, ponekad vjerojatno i previše. Često stavljam druge ispred sebe. Po zanimanju sam profesor slovenskog jezika, povijesti i geografije 📚 u slovenskoj školi u Italiji. Moj posao je pun ljudi, riječi i odnosa. Upravo zato priroda 🌿 ima posebno mjesto u mom životu. Moj dan najljepše započinje ili završava u tipičnom kraškom vrtu ispred kuće, gdje kamen, zemlja i vjetar 🍃 čovjeka brzo prizemlje.

S trčanjem sam počeo relativno kasno ⏳ – tek nakon razdoblja covida, nekoliko mjeseci prije svog pedesetog rođendana 🎂. Da me netko ranije pitao hoću li ikada trčati, vjerojatno bih se samo nasmiješio 🙂. Trčanje sam, naime, oduvijek mrzio. I zbog alergija i blage astme 😮‍💨 koja me prati već dugo. Povod je bila jednostavna želja za nečim novim ✨. Nečim što bi bilo samo moje.

Put prema trčanju i ustrajnosti 🏃‍♂️

Sasvim slučajno počeo sam o trčanju razgovarati s prijateljem i osobnim trenerom Jernejem iz Hiše rekreacije 🤝. Prvo trčanje bilo je samo dio jednog treninga. A onda ih je bilo sve više. Počeci su bili naporni, ponekad teški 😅, ali i puni smijeha i dobre volje. Sa svakim trčanjem rasla je i motivacija 🔥. Udaljenost je postajala izazov, vrijeme također, ali uvijek na rekreativnoj razini.

Do danas imam iza sebe više trčanja između 10 i 22 kilometra 🏃‍♂️. Najviše volim trčati u prirodi 🌲 – šuma, makadam, kraške staze. Tamo se osjećam kao kod kuće. Urbana trčanja me manje privlače. Trčanje je brzo postalo dio mene. Otkako trčim, nikada nisam ozbiljno pomislio da bih odustao.

Trčanje mi pomaže kroz teža razdoblja koja nikome nisu strana 🌫️. Kad mi je glava puna, kad se nagomilaju brige, idem trčati. Korak po korak misli se polako razbistre 🧠. Danas najčešće trčim uz rub urbanog naselja u Vrtojbi ili po Krasu, gdje staza nikad ne nedostaje. A ako ponestane snage, jednostavno prijeđem u hod 🚶‍♂️. Bez grižnje savjesti.

Trčanje kao put prema sebi 💭

Volim trčati u društvu 👥, ali i samoća ima svoju čar. Tada misli putuju 💭. Razmišljam o svakodnevici, o smislu onoga što radim, o školi, o učenicima, o idejama. Mnoge zamisli rađaju se upravo tijekom trčanja ✍️. Ponekad ih po povratku kući i zapišem.

Sudjelujem i na organiziranim utrkama 🎽, ali za mene to nije natjecanje s drugima. Možda samo sa samim sobom. Više od rezultata znači mi osjećaj zajedništva 🤍 i onaj nezaboravan osjećaj nakon trčanja, kad znaš da nisi odustao. Da si ustrajao. Tome me trčanje naučilo – ustrajnosti 💪. I onda kad nije lako.

Mnogi mi kažu da malo usporim ⛔, da ne treba pretjerivati. Ali dok god u tome ima radosti 😊, znam da sam na pravom putu.

Onima koji misle da trčanje nije za njih, želim reći nešto jednostavno: i ja sam nekad bio među njima. Pronađite nekoga tko će vas voditi, podržati, naučiti disati 🌬️. Meni je upravo disanje bilo najveća prepreka. Kad sam to naučio, na neki sam način pobijedio i astmu. Ne zato što je nestala, nego zato što sam naučio živjeti s njom i kontrolirati je u ključnim trenucima.

Kad je tijekom trčanja teško, uvijek si kažem: još malo, još do tamo, nije više daleko 🏁. Ta rečenica ne vrijedi samo za trčanje.

Na tom putu ne tražim ciljnu liniju, nego sebe 🧭.