Promjena životnog stila 🏃♂️
Nikada se nisam previše bavio sportom. Najviše u svojim kasnim dvadesetima s biciklizmom 🚴♂️, kad sam godišnje prelazio nekoliko tisuća kilometara, ali s vremenom je to zbog raznih razloga splasnulo. Kasnije su slijedile uobičajene obiteljske sportske aktivnosti, poput planinarenja 🥾, klizanja ⛸️, skijanja 🎿, plivanja 🏊♂️, bicikla… Sve ukupno jednom, ponekad dvaput tjedno. Ukratko, malo sam se kretao, ali ništa posebno, puls je vjerojatno rijetko dosezao crvenu zonu.
Sve se promijenilo 1. siječnja 2022., kada smo moj tada 10-godišnji sin i ja, više iz zezancije 😄 nego išta drugo, odlučili “otići malo trčati.”
Pretrčali smo otprilike kilometar kada me pogodilo kao Halleyjev komet…… ☄️ Srce mi je lupalo ❤️🔥, teško sam hvatao dah, peckalo je u plućima… više nisam mogao… Grega, imaš preko 40 godina, a 10-godišnjak te prestiže, jedva možeš pretrčati kilometar… misli su mi letele glavom… Prokletstvo!!! 😬 Ovako više ne ide…
Nije bilo potrebno previše razmišljati niti donositi novogodišnje odluke. Jednostavno je “kliknulo” 💡 i odlučio sam napraviti promjenu u životu i dovesti se u formu. Naravno, počeo sam polako, i na početku sam obećao sam sebi. Prvo svaki dan barem pola sata hodanja 🚶♂️, srce povremeno do crvene zone, i riješiti se nekoliko viška kilograma ⚖️.
Od jednog kilometra do odluke 🔥
Na početku je, naravno, bilo teško. Doći kući s posla već po mraku 🌙, prvo završiti obiteljske obaveze, a zatim umjesto pred TV 📺 staviti lampu na glavu 🔦 i izaći se kretati. Motivaciju sam pronalazio u praćenju napretka… Ako mi je na početku za određeno drvo uz put trebalo 10 minuta, sljedeći put pokušavao sam biti nekoliko sekundi brži ⏱️. I uspjelo je — napredak se brzo vidio. Trebalo je otprilike 4 tjedna da se u kišni dan 🌧️ uvjerim “Ajmo, idemo,” a zatim je to postala navika.
Kilogrami su brzo nestajali 📉, a kondicija se stalno poboljšavala 💪. Prva želja — pretrčati Cooperov test u komadu — brzo je ostvarena, zatim 5 km, pa 10 km. Uskoro mi se na trčanjima pridružila i supruga ❤️, što je bila dodatna motivacija. Sve se nekako posložilo; djeca su bila dovoljno stara da im je bilo drago što su sami kod kuće 😎, a mi smo našli vrijeme samo za sebe i produžili distance.
Tako su “pali” i polumaraton 🏁, a nakon otprilike dvije godine i maraton 🏆. Na početku nezamisliva udaljenost, sada s današnjeg stajališta gotovo “mala sitnica.”
Kada kretanje postane način života 🌄
Zanimljivo je da sam tek pri ovom prekretnom trenutku shvatio koliko se život promijenio… Prije tri godine, obiteljski pohod od 2–3 sata na 12–13 km zahtijevao je pripremu 🎒. Nosili smo ruksak i, ako ne sendvič 🥪, barem kakvu vrećicu keksa 🍪, a nakon pohoda ostatak dana zbog umora provodili smo odmarajući 😴. Sada istu rutu sa suprugom spontano pretrčimo u jednom satu bez posebne pripreme ili utjecaja na ostale aktivnosti tog dana.
Sada u trčanju prvenstveno uživam 😊. Nema boljeg osjećaja nego napuniti pluća 🌬️, istegnuti noge 🦵 i znati da si tog dana učinio nešto dobro za sebe 🌱. Ako pri tome vidiš ili doživiš nešto novo, još bolje. I dalje nisam ekspresno brz trkač, niti mi je cilj radikalno poboljšati vrijeme. Sljedeće sezone planiram sudjelovati na nekoliko lokalnih utrka, svih četiri slovenska maratona 🇸🇮 i prvi put na nekoliko trail utrka 🏔️ radi druženja 🤝. Nakon toga vidjet ću što dalje — glavni cilj i dalje je uživati u svemu.
Motto koji me sada vodi:
👉 “Ako nešto doživiš jednom, to je slučajnost ili pogreška; ako se dogodi dvaput, to je svjesna odluka.”