🌱 Počeci nemira i trčanja
Ja sam Blaž Vošnjak, jedan od onih koji su u trčanje „upali“ gotovo slučajno
Sve je počelo dugim šetnjama koje su mi preporučili zbog peludne groznice. 🌿 Ali budimo iskreni — postale su dosadne. Previše mirne za nemir u meni.
I tako sam počeo trčati. 👟 S vremenom sam shvatio da trčanje nije samo kretanje. To je nešto više.
Nije samo ono što postigneš — već sve što pritom doživiš. Kako ustaneš kada stvari ne idu prema planu. Kako ustraješ kada bi najradije odustao. 💪
Za mene je trčanje postalo motivacija. Izazov. Put. Tijekom više od dvadeset i dvije godine ostvario sam većinu svojih ciljeva. Danas mogu trčati i bez natjecateljske pompe.
Ali bio sam i tamo — u razdobljima kada sam uništavao tijelo kako bih posložio glavu. 😓
No s vremenom shvatiš: najvažnije je da si zdrav, da si sretan i da uz sebe imaš obitelj i prijatelje. ❤️
S pedeset i četiri godine to je istina kojoj ne trebaju dokazi. Sportska razočaranja? Naučiš ih prihvatiti. I vidiš da imaš nešto što mnogi nemaju — strast. Onu koju izvadiš iz ormara kada ti zatreba.
Trkač se ne rađa. Trkač nastaje. Radom. Ustrajnošću. I patnjom.
I zanimljivo — što više „patiš“, to si više živ. Sretniji. I želiš još.
🏃♂️ Iskušenja i nadmašivanje granica
Najljepše razdoblje? Kada sam svaki dan trčao 10 kilometara. Jednostavno. Čisto. ⏱️
Umjesto vijesti koje pune glavu tuđim brigama, imao sam svoj sat: 40 minuta trčanja, 10 minuta tuširanja, 10 minuta večere. Savršenstvo.
Ali čovjek uvijek želi više. Počeo sam trčati 23 kilometra svaki drugi dan.
Zatim: četiri dana polumaraton, dva dana desetka, jedan dan odmora.
Došao sam do točke kada sam svaki dan mogao pretrčati barem 18 kilometara.
A onda… krenulo je nizbrdo. 😔 Ne kilometri. Osjećaj.
Tijelo više nije bilo u ravnoteži. Na stazi više nisam bio „pravilno postavljen“.
Jurio sam za ekstremima — i gubio sebe. Pridružio sam se trkačkoj skupini. Bilo je dobro. Usporedba, energija, zajedništvo. 🤝
Istrčao sam maraton. Ali želio sam više. Stotku. Nije išlo. Tijelo je bilo iscrpljeno.
Dodao sam teretanu. Ojačao trup. Glava je i dalje bila nemirna. Pomislio sam na jogu — ali tamo se nekako nisam pronašao.
A onda… trail. 🌄 Tamo sam naišao na sve što sam tražio. Trčanje, snaga, ravnoteža, mir. Sve u jednom koraku. Tko je ikada trčao kroz šumu, zna. Trail me potpuno uvukao.
Bez uspona i stazica više nije išlo. Kilometre sam zadržao — ali dodao tisuće metara visinske razlike. 🏔️ Puno mi je pomogao i Gregor.
Ali došao je trenutak kada bih zbog trčanja morao promijeniti svoj život. Posao. Ritam.
I tu sam stao. Stotku sam uhvatio u Vipavi. Tada sam shvatio: granice nisu tamo gdje mislimo da jesu.
🌟 Mir, smisao i pravi put
A onda dolazi pitanje: što sada s tim? 🤔 U životu je bilo previše „bitaka“. Sport, posao, obitelj, društvo. Počeo sam birati one u kojima zaista imam mogućnost uspjeti.
Naučio sam jednostavnu definiciju uspjeha: to je sposobnost da ideš od neuspjeha do neuspjeha — a da ne izgubiš zamah. I vjerovati. U sebe. U svoje ljude. 💖
Sretan sam što sam na tom putu pronašao i svoje trkačke „roditelje“. Urbana i Jasminu.
Njihova mi skupina danas daje onu mirnu luku koja je duši potrebna. 🕊️
Poznajemo se već dugo. Jednom smo zajedno trčali iz Ljubljane na Bled — i tada sam prvi put osjetio da se daleko može stići i drugačije.
Danas trčim manje. Možda desetinu nekadašnjeg obujma. Ali svaki korak ima više smisla. 👣
I ono najljepše — više ne dopuštam da me išta ometa. ✨