Prvi korak iz mase 🏁
Nikada nisam mislio da ću postati trkač. Godinama sam stajao uz cestu kao navijač, promatrao druge i pitao se kako im uspije trčati tako daleko. Ti trenuci na maratonima za mene su bili više praznik nego sport — divio sam se energiji, upornosti i iskrama u očima trkača ✨. Ali jednog dana, prije više od deset godina, nešto se probudilo u meni.
Nakon maratona, sjedio sam na terasi kafića, pio kavu ☕ i promatrao posljednje trkače koji su dolazili do cilja. Iako umorni, imali su osmijeh na licu koji nisam mogao zaboraviti. Netko pored mene rekao je: “Svaki početak je mali, samo moraš napraviti prvi korak.” Te riječi su me duboko pogodile, kao da je netko upalio svjetlo u meni 💡.
Tu sam večer taj osjećaj pretočio u nekoliko stihova koji su kasnije postali moja motivacijska pjesma — moj mali trkački kompas:
Ja sam Marko Smodič iz Ivančne Gorice,
više volim asfaltne staze nego šumske putove,
prije više od deset godina trčanje me povuklo,
iz gledatelja na maratonu u trkača polako me pretvorilo,
za svaki trening moraš biti motiviran,
ako uopće možeš ići trčati, to je već privilegija,
nakon trčanja pogled mi zastane na satu,
zanimljivo gledam koje podatke mi daje,
ako je bolje od prošlog puta samo za sekundu,
to je dovoljno da već planiram sljedeći krug.
Moj prvi “trčanje” bilo je daleko od savršenog 😅. Višekratno sam stajao, hvatao dah i sumnjao u sebe. Ali kad sam sjedio na klupi kraj crkve ⛪ i uhvatio dah, osjetio sam taj mali, ali stvarni ponos. Te večeri sam zapisao: “Dan 1: 2 kilometra. Još stojim.” I to mi je dalo snagu za sljedeći dan.
Asfaltne staze postaju moj svijet 🛤️
Sa svakim tjednom korak je bio lakši. Upornost je postala moj tihi pratitelj. Asfaltne staze oko Ivančne Gorice postale su moje mjesto za bijeg, za razmišljanje, za udahnuti život 🌿.
Prestala mi je biti važna brzina, izgled, oprema — shvatio sam da trčim za sebe. Svaka sekunda poboljšanja bila je za mene mala pobjeda 🥇. Dva puta tjedno rekao bih si: “Ovo je moja osnova,” i držao se tog ritma, čak i kad je padala kiša 🌧️ ili kad sam bio umoran.
Tijekom jednog trčanja, kada je zrak bio hladan i svjež, u glavi su mi se složili posljednji stihovi pjesme:
2x tjedno je neka osnova,
za rekreativnog trkača neka zdrava struktura,
nije važno kako izgledaš,
da trčiš za sebe dobro znaš,
to je lijep sport koji pluća puni,
svaki put s novim spoznajama srce ti ispunja.
Trčanje mi je donijelo više nego što sam očekivao: jasnoću misli 🧠, unutarnji mir, bolje osjećanje i osjećaj da svaki dan može biti nova prilika. Učilo me strpljenju, disciplini i prihvaćanju — da je ponekad dovoljno samo ustati i krenuti.
Neka trčanja bila su spora, gotovo meditativna, druga živahnija. Ali svako je bilo podjednako važno. Moje noge, moj dah i moje misli postali su usklađeni tim. A kada trčiš sam sa sobom, naučiš slušati stvari koje u buci dana često propustiš ❤️.
Krug koji sam morao završiti 🎯
Kada sam navršio deset godina svog trkačkog puta, osjetio sam da sam spreman napraviti korak dalje — prijaviti se na maraton. Na isti onaj maraton gdje sam nekada stajao kao gledatelj i mislio: “Ovo nije za mene.”
Kad sam stajao na startu među stotinama trkača, u džepu sam držao svoju pjesmu. Ne da bih je čitao, nego kao simbol da sam prošao (i pretrčao) dug put. Osjećao sam se mirno, odlučno i nekako kao doma 🏡.
Dok sam trčao ulicama, ponavljao sam stihove u glavi. Svaki od njih bio je sjećanje na trenutke kad sam sumnjao, na trenutke kad sam napredovao, na trenutke kad sam iznenadio samog sebe. Trčao sam srcem ❤️🔥.
Kad sam prešao cilj, nisam pogledao na vrijeme. Nije bilo važno. Bio sam tamo gdje sam nekada želio biti — ne da bih bio prvi, nego da završim svoju priču. Moja pobjeda dogodila se već prije — u trenutku kada sam postao trkač.
Danas i dalje trčim — možda sporije, možda brže, ali uvijek s istom mišlju: dovoljno je samo jedna sekunda poboljšanja ⏱️ da započneš novi krug života. I svaki put kad kročim na asfalt, osjećam se kao da se vraćam kući.